Podeli
Miroslav Božić – Ukidanje kvota za šećer

Miroslav Božić – Ukidanje kvota za šećer

Puno je priča u poslednje vreme oko toga šta podrazumeva ukidanje proizvodnih kvota za šećer u EU i kakave će to imati posledice.

Toliko je puno netačnih i proizvoljnih podataka da smo rešli da pitamo nekog ko se zaista razume. Gospodin Miroslav Božić je dugo godina bio kretor agrarne politike radeći u Ministartvu poljoprivrede a danas je savetnik upravnog odbora VIRO grupe, koja je vodeći proizvodjač šećera u Hrvatskoj. Miroslav je takodje konsultant UN i raznih drugih medjunarodnih organizacija po pitanjima agarne i ruralne politike, kao i procesima priključenja EU.

EU je najavila ukidanja kvota za proizvodnju šećera za 2017. Šta to podrazumeva?

EU je donijela odluku o ukidanju proizvodnih kvota od 1.10.2017. i to je gotova stvar. Nakon više od 40 godina ukida se proizvodno ograničenje koje će se ‘šaroliko’ odraziti na proizvođače repe i šećera. Očekuje se da će ukupna proizvodnja ostati manje-više na istoj razini kao što je prosjek zadnjih par godina. Međutim, doći će do redistribucije proizvodnje u korist najkonkurentnijih proizvođača. Poznato je da su to proizvođači u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Poljskoj, te u manjoj mjeri Belgiji, Češkoj i Danskoj. Sva ostala područja proizvodnje repe i šećera, posebice rubna (uključivo Hrvatsku) imat će dosta velikih problema.

Da li se problem može ublažiti?

Mogući način ‘ublažavanja’ tih problema (rekao bih privremen) naravno leži u politici podsticaja proizvodnje. CAP to omogućava preko proizvodno vezanih plaćanja koja se primjenjuju u 10-ak zemalja. Tim se plaćanjima umjetno zadržava interes domaćih proizvođača repe ali čini se da to ne ide baš tako lako. Primjerice, u Hrvatskoj je drastično smanjena sjetvena površina u 2015. (čak i više nego u Srbiji). To na prvi pogled dosta iznenađuje s obzirom da je bitno povećana razina izravnih plaćanja. Međutim, kako će ta izravna plaćanja doći na naplatu tek u junu 2016. godine seljaci u njih nisu vjerovali. Naime, proizvođači repe koji napuste proizvodnju jako se teško vraćaju.

Hrvatska razina izravnih plaćanja raste strelovito iz godine u godinu (porast udjela sredstava uz EU fondova). Taj porast naravno dovodi do jakih tržišnih iskrivljenja jer proizvođači idu linijom manjeg otpora. Drugim riječima, oni s većim površinama se radije odlučuju na druge kulture (kukuruz, soju, suncokret,…) ili čak samo ugar što također EU politika omogućava. S puno manje rada, ulaganja i rizika ostvaruju puno bolje i sigurnije financijske rezultate. Repa stoga ispašta.

Pored ukidanja proizvodnih kvota, omogućava se i izvozna ograničenja, kako će se to odraziti na šećerni sektor u EU?

Prednost za EU proizvođače šećera je u tome što će se ukinuti izvozna ograničenja. Danas kao što je poznato postoji zbog WTO obaveza limit na 1,35 milijuna tona šećera, izvankvotnog, kojeg EU tijekom godine može izvesti. Kada taj limit bude ukinut, oslobodit će se prostor za izvoz potencijalnih viškova što bi moglo relaksirati u određenoj mjeri domaće (EU) tržište.

A šta će biti sa izoglukozom?

Važno pitanje je pitanje supstituta odnosno porasta udjela izoglukoze u ukupnoj potrošnji šećera. Sve relevantne studije govore da bi ukupna potrošnja izoglukoze trebala u prosjeku porasti za 1-1,5 milijun tona godišnje. To naravno nije beznačajno s obzirom da ukupna razina evropske potrošnje šećera u lancu ljudske prehrane, neće značajnije rasti.

Kakva su očekivanja po pitanju cena repe i šećera?

Pitanje svih pitanja u vezi s ukidanjem kvota se odnosi na kretanje cijena. To naravno nitko ne može točno predvidjeti. Međutim, mislim da je izvjesno kako je prošlo vrijeme visokih cijena šećera (više od 650-700 eura). Teško da će se to skoro vratiti. U tim uvjetima, proizvođači šećera moraju dodatno pojačavati konkurentnost kako bi se prilagodili na cjenovnu razinu oko 500 eura/t. U zadnje dvije godine su troškovi proizvodnje većine europskih proizvođača šećera (službeno prema CEFS-u) bili ispod prodajne cijene. Oni koji su imali dobre mogućnosti trženja temeljem višegodišnjih ugovora i posebnih aranžmana s maloprodajnim lancima (kao u Austriji) mogli su to preživjeti.

Oni drugi, poput Hrvatske a i Srbije imali su naravno jako puno problema i stoga je i financijski rezultat bio negativan.

Dugoročno naravno nijedna šećerana u Hrvatskoj ne bi mogla opstati uz cjenovnu razinu od 400-450 eura po toni.

Dobra stvar i za Europu a i za Srbiju je vezana je uz razinu carinske zaštite, koja onemogućava jeftin uvoz. Zato je potpuno nerealan strah, kako se to navodi u poslednje vreme u srpskim medijima, da bi srpsko tržište moglo biti preplavljeno europskim šećerom (ili uvoznim). To se naravno neće dogoditi kao što u kratkom roku neće doći ni do dramatičnog porasta uvoza u EU, koji ipak neće biti beznačajan, procjenjuje se na nešto više od 3 milijuna tona.

Ima li još nekih tržišnih mehanizama koje dozvoljava EU?

Od ostalih tržišnih mehanizama koji ostaju na snazi nakon ukidanja kvota izdvajaju se sljedeći: prvo, mogućnost potpore proizvođačima šećera za privatno skladištenje. Ta je mogućnost postojala i dosada ali se nikada nije primjenjivala jer nije bilo potrebe, odnosno nije nikada cijena na unjutarnjem tržištu EU pala tako nisko da bi se ovaj mehanizam aktivirao. Osobno ne vjerujem da će se tako brzo i primijeniti.

Drugo, ostat će na snazi obaveza formalnog ugovaranja proizvodnje repe i cjenovnog izvješćivanja. Još se ne zna što će to praktično značiti jer se ukida mehanizam minimalnih cijena (26,29 eura/t repe) ali se želi spriječiti naglost promjena i poremećaji na tržištu zbog njihovog ukidanja.

Izvozne i uvozne dozvole, uglavnom na principu automatizma ostaju i nadalje na snazi iako će biti malo pojednostavljene u smislu osiguranja instrumenata osiguranja i razine iskorištenja.

Da li će to ukidanje da utiče na proizvodnju šećera u Srbiji i Hrvatskoj, kako i koliko?

Bit će utjecaja na proizvodnju u našim zemljama, puno više na Hrvatsku nego na Srbiju. Razlog je jednostavan. Zajedničko je tržište EU unutar kojeg naši proizvođači moraju puno brže reagirati. Srbija ima razmjerno značajan manevarski prostor. Dobra je stvar za Srbiju što preferencijalna kvota s EU (181.000 t) ostaje. Prošle godine nakon dugo vremena ta kvota nije bila u cijelosti iskorištena. Za Srbiju to ne mora biti presudan problem dok ima mogućnost povoljnijeg izvoza negdje drugdje. U tom smislu je CEFTA bila i ostat će izvrstan ispušni ventil ali bilo bi sjajno otvoriti Rusiju. Što će ići dosta teško.

Za Hrvatsku je očekivati da će najmanje jedna šećerana biti zatvorena. To je po mom sudu prilično izvjesno.  Da li će u prvim godinama nakon ukidanja kvota ostati dvije ili čak možda samo jedna šećerana to se ne zna. Važan faktor koji će odigrati ulogu u tom pogledu je pitanje rješavanja otpadnih voda. Danas dvije šećerane imaju taj problem koji nije riješen. Županja je započela rješavanje a osječka šećerana još nije.

S te strane srpske šećerane također imaju prednost uključujući naravno i jeftiniji energent – ugljen. Međutim, dugoročno, Srbija se ne treba zavaravati u pogledu ispunjavanja okolišnih standarda…

Šta je najvažnije da šećerane i proizvodjači repe urade u narednom periodu?

Ključni su subjekt šećerane, odnosno njihovi vlasnici. Ukoliko budu kasnili s restrukturiranjem neće dobro proći. Navodim ovo najprije za domaće hrvatske šećerane. Već drugu godinu oba poduzetnika (2+1 šećerana) imaju gubitak. Akumulacija iz prethodnog razdoblje je bila dovoljno velika da nije došlo do tektonske ugroze poslovanja ali bilo je teško. Mislim da već ovu 2016/17 godinu treba obilježiti odlučna akcija u pogledu spajanja proizvodnje barem u dvije šećerane. Tu nema puno filozofije. Ako se ne osigura dovoljno domaće sirovine, ekonomika proizvodnje to neće trpjeti. Manje sirovine znači manje šećera a manje šećera na jednake fiksne troškove znači lagano odumiranje. Udio radne snage tu naravno ne igra gotovo nikakvu ulogu jer je isti oko 5% u ukupnim troškovima. Preostaje restrukturiranje na manji broj proizvodnih jedinica ili povećanje proizvodnje.

Poteškoća u Hrvatsko je vezana uz smanjenu mogućnost isplativog rafiniranja sirovog šećera od trske. U prošlim je godinama, posebno prije ulaska RH u EU, ovo bio značajan izvor prilično lake zarade jer je uvozna carina bila simbolična.  Današnje razine carina na sirovi šećer u EU ostavljaju vrlo mali ili nikakav prostor uvoza i rafiniranja.

Jako je velika rasprava i ‘sukob’ između onih koji se bave isključivo rafiniranjem šećera u EU i onih koji dominatno prerađuju repu. Rafinerije trščanog šećera se jako žale da su diskriminirane što je donekle i točno. Međutim, još uvijek su glavni oni drugi.

Proizvođači repe su prilično heterogena skupina. Praktički nema onih koji su specijalizirani što je i logično. Međutim, razina agrotehničkih znanja kod onih koji se smatraju proizvođačima repe je jako niska. Prinosi vrludaju iz godine u godinu i kreću se na razini od cca 55 t/ha zadnjih nekoliko godina. Ono što je najveći problem je digestija. Međutim, to je ujedno i velika prilika. Znači glavnina aktivnosti bi morala biti usmjerena na porast digestije.

U EU je ključna brojka proizvodnja šećera po hektaru. Kod nas je to prosječna digestija 15,18% a šećer po hektaru 7,06 tona.  U većini najboljih zemalja taj prosječni prinos šećera po hektaru je iznad 12-13 tona. Očekuje se da će on vrlo brzo doći do standardnih 15 tona/ha i to je pravi smjer.

Dodatan specifičan problem u obje naše zemlje je vezan uz najoubiljniju bolest repe a to je cerkospora. Vrlo je velik njezin negativan utjecaj (smanjenje digestije za čak 2 postotna poena), a ne mora tako biti jer postoje moderni prognostički modeli koji pomažu da se djeluje preventivno.

Ostavite komentar